Povijest Samoborskog Fašnika

Piše: Dubravko Grakalić

"Kad je bal, nek je bal", refren je pjesme koja se čuje svake veljače na ulicama drevnog hrvatskog grada Samobora, smještenog dvadesetak kilometara zapadno od Zagreba, uz slovensku granicu. Ta je pjesma jedna od znakova da je u tijeku fašnik - pokladno slavlje - koje se u drugim djelovima zemlje naziva i karneval i(li) mesopust. Fašnik je narodno slavlje kojim se označava skorašnji kraj zime i početak proljetnih dana, a u samoborskom ga se kraju obilježava već više od 180 godina.

Samoborski fašnik najpoznatije su pokladne svečanosti u okolici Zagreba, te jedne od najstarijih što se održavaju u Hrvatskoj.

Sve je počelo u dvadesetim godinama 19. stoljeća. Rijetki pisani dokumenti iz tog doba pokazuju da se na ulicama tada malenog Samobora održavalo fašničko veselje, te da se u općinskom nagistratu održavao ples pod maskama. U Samoborskom muzeju čuva se, primjerice, zapisnik sa sjednice općinskog vijeća iz 1828. godine, gdje jedan lokalni gostioničar traži da mu se iznajmi njihova dvorana za fašnički bal, s napomenom da je istu već koristio godinu dana ranije. To je, zapravo, prvi pisani dokumenat o samoborskom fašniku, iz kojeg je razvidno kako je on održan već 1827. godine. Vjerojatno, održavan je i ranije, ali o tome nema pisanih dokaza.

Bogata povijest fašničkih "norijada" u Samoboru kao značajnu godinu bilježi 1876, kada je Odbor za karnevalski ophod – sačinjavali su ga glavni meštri i organizatori karnevala – od vlasti zatražio dopuštenje za procesiju gradskim ulicama. Dopis u kojem se to moli, s nadnevkom 26. veljače 1876, izričito navodi kako je riječ o fašničkoj promenadi, koja neće biti usmjerena "protiv vlasti".

Pokladne šale pod maskama

Tih je godina samoborski fašnik organizirao znameniti Josip Kompare, čije su šale, bilježe kroničari, često bile politički obojane. Kompare se, kao zadrti pristalica politike dr. Ante Starčevića, uvijek izjašnjavao protiv mađarona i njihove politike, a osim po tome, zapamćen je ostao i po nizu "inovacija" koje je unio u organizaciju karnevala. Primjerice, uveo je "alegorijska" kola u maskirane povorke, koja uvijek predstavljaju neki društveni komentar, a održala su se do danas. Svoje je fašničke "spelancije" Kompare smišljao cijelu godine, a izgovarao ih je s pozornice na gradskom trgu gotovo trideset godina. Prvi Kompareov fašnik, kako je zabilježeno, održan je 1860, a često je imao problema s vlastima.

Fašnički tajm-lajn 1827 – najstariji pronađeni pisani zapis pokazuje kako je te godine održano fašničko veselje i ples u općinskom magistratu 1860 – karnevale počinje priređivati Josip Kompare 1876 – 26. veljače Odbor za karnevalski ophod traži dopuštenje za fašničku procesiju koja neće biti "protiv vlasti" 1880 – slika Josipa Komparea "Hrvatski političari godine 1880." ušla je u fašničke legende 1904 – izlazi prvi broj lista "Sraka" 1906 – Princ Fašnik postaje živa osoba, koja nastupa na pozornici 1941 – prestanak priređivanja fašnika zbog rata 1966 – obnova fašnika na inicijativu F. Ivanščaka i nastavak izlaženja "Srake"

U vrijeme režima bana Khuena Hedervaryja Kompareu je, 1884, zabranjena maskirana povorka. Pamti se i njegov crtež "Hrvatski političari u veljači 1880.", na kojem je naslikao ugarskog predsjednika vlade, koji na uzdama drži hrvatskog ministra, ministar bana, ban podbana i predstojnike odjela, dok oni imaju zauzdanima predsjednika mađarona, koji pak ima na uzdama svoje članstvo zavezanih usta. Zbog takvih složenih slika Komparea su prozvali "hrvatskim Breughelom".

Kompare se u Samobor doselio iz Krškog, gdje je završio knjigotiskarski i knjigovežnički zanat. U Samoboru se oženio i zasnovao obitelj, te je, tijekom vremena, pokrenuo i staklarski obrt. Bio je poznat po svekolikim šalama, ne samo fašničkim, a na vlastiti nadgrobni spomenik dao je napisati: "Gutno mnoge šale zrno".  Napisao je i objavio knjigu uspomena "Ričet iz domaće kuhinje 1860-1880", koja predstavlja pravu antologiju Kompareova humora.

Komparea se pamti kao velikog humorista i duhovnog oca samoborskog fašnika. Potvrđuje to i drugi važni Samoborac, Milan Lang, učitelj i kroničar, koji je u svom životnom radu, zborniku "Samobor  - narodni život i običaji" potanko opisao Kompareove maskirane povorke, oštre šale i govore, te druga zanimljiva zbivanja. "Mnogoga i mnogoga javnog službenika i privatnog čovjeka pogodila je Komparetova pokladna šala", zapisao je Lang.

Fašnički simboli – Sraka, Princ Fašnik, Sudac i Fiškal -  i ove će veljače uveseljavati Samoborce i njihove goste. Pod stalnim fašničkim geslom – "Metnu masku, bil buš lepši" - treba im se pridružiti.

Samoborski fašnik imao je za turizam u tome kraju pokretačku ulogu. Naime, do 1862. godine Samobor je dobro živio kao pogranično, tranzitno mjesto na slovensko-granici granici. Puštanjem u rad željezničke pruge Zidani Most – Zagreb te godine, Samobor i njegovi hoteli i restorani ostali su u zapećku. Više se nije toliko putovalo cestom, pa je bilo potrebno iznaći nove mogućnosti zarade. Odbor za uljepšavanje Samobora – prvo hrvatsko turističko društvo, osnovano još 1820. – pokrenulo je niz akcija za turistički preporod grada. Gradonačelnik Šmidhen uspio je urediti termalno kupalište na postojećem sumpornom vrelu u Sv. Heleni kod Samobora, koje je kasnije bilo poznato kao Šmidhenovo kupalište.

Jasno je kako je fašnik – čije su to bilo najbolje godine – u pogledu privlačenja "turista" bio vrlo značajan. U isto vrijeme, 1875. godine, u Samoborskom gorju održani su, u organizaciji Hrvatskog planinarskog društva i Hrvatskog sokola, prvi planinarski izleti u ovom djelu Europe.

Princa na lomaču

Početkom dvadesetog stoljeća, fašnička ceremonija doživjela je zanimljive promjene. Uvodi se, 1906. godine, funkcija živog princa fašnika, kojem se na pozornici, uz prisustvo fašničkog suca, na pokladni utorak dosudi lomača. Naravno, tradicionalni krpeni "fašnik", lutak kojeg se na kraju spaljuje, dio je karnevala od njegovih prvih dana, do danas.

Živahni princ fašnik donio je promjene i na ceremoniji otvaranja fašnika. Od 1906, do suvremenih karnevala, princ "preuzima vlast" u samoborskoj slobodnoj fašničkoj republici, najčešće od gradonačelnika, te objavljuje "proglas". Osim njega, fašnički likovi, koji sa pozornice zabavljaju pučanstvo, pričajući im šale i ironične komentare društvenih zbivanja, su Sudac, princeza Sraka, te Fiškal, čija je zadaća (neuspješna) obrana princa Fašnika.

Narodna predaja, inače, kaže kako je fašnik "god" - ili praznik – svih muškaraca. U samoborskom kraju na pokladni se utorak priređuje svečani ručak, najčešće purica s mlincima, te se obilno zalije vinom. Kao desert služe se, dakako, krafne, ili kako vele – "krafli".

Povijest poklada Povijest poklada Karnevalska tradicija svoje korijene pronalazi u kršćanstvu. U devetom stoljeću, u vrijeme Grgura Velikog, propisana je crkvena mjera koja predviđa da se u ponedjeljak i utorak, uoči Čiste srijede ili Pepelnice, posti. Nedjelja koja je prethodila Pepelnici nazvana je, latinski, dominica carnis privii, ili bezmesna nedjelja. Narod ju je pojednjostavljeno nazvao «karneval» ili, u prijevodu «mesopust», bezmesje. Nakon nekoliko stoljeća, negdje oko 15. vijeka, post je u najširim krugovima zamijenjen izrazito suprotnim običajima – jakom hranom, zabavom, pićem i maskiranjem pod kojim je sve dopušteno. Tako su nastala karnevalska veselja, ili poklade. Riječ «poklade» dolazi od riječi «klasti» ili maskirati, prerušavati se. «Fašnik» dolazi od naziva za pokladni utorak, kojeg su u starom Zagrebu nazivali – «fašenk».

Milan Lang je u svojoj knjizi, prvi puta izašloj 1915. godine, opisao kako je izgledao samoborski fašnik na prijelazu 19. u 20. stoljeće. "Na fašničku noć "vleče se ploh" neudatim djevojkama i mladim udovicama", piše Lang, dodajući: "Tim se zabavljaju momci i to katkad iz osvete, a najviše iz obijesti, šale i običaja. Dogovore se unaprijed, ili dođu na tu misao tek slučajno vraćajući se navečer iz gostionice, ako ugledaju lijepu priliku, da odvuku ploh. Zato fašničku noć svatko dobro pospremi i pozatvori sve, što ima vani, da mu što za ploh ne odnesu. A odnese se, što se samo može nositi, pak se ostavo gdjegod ili se nanese na dvorište drugom gospodaru, gdje je djevojka u kući; često se odnesu u drugu ulicu, da iz Gornjeg kraja u Donji. Tko se dade na takvu šalu, ne mari za trud i napor, što ga kod toga ima. Tako su jednoć čitav drveni zahod odnesli iz jednog dvorišta pa ga postavili dosta dalekom drugom gospodaru u njegovo dvorište".

"Ploha" su se najviše bojale djevojke, koje su trpjele sramotu, ako bi se on našao na njihovoj kući ili dvorištu. Ako bi nekoj, primjerice, na vrata stavili slamnatu lutku, to je trebalo značiti da tamo zalaze muškarci. Stoga su brojne obitelji – plašeći se "ploha" i brinući za djevojačku čast – probdjele noć, kako bi uklonile neželjene "ukrase" sa svojih kuća. Doista, nekadašnje fašničke spelancije bile su, za današnje pojmove, neobične, ali tko zna što će o nama pisati za sto godina!

Zanimljivi običaji vezani su uz hranu i kućne poslove koji se pripremaju u fašničko doba. Na fašničku subotu jede se hladetina, a kad se pojede, kosti se razbacaju po vrtovima, kako ih ne bi poharali krtovi. Kiselo zelje se kuha na fašnički utorak. Voda u kojoj se kuhalo posebno se koristi – njome se operu "usta" i "noge" svinjama, kravama i drugim kućnim životinjama, kako bi bili zdravi čitavu godinu. Osim toga, na fašnik se kuhaju žganci, koje jedu i ljudi i domaće životinje (kako bi, po vjerovanju, bili debeli), te govedina. Govedska juha mora se obavezno jesti, kako ne bi preko godine bili žedni, dok se malo govedine osuši i nareže, te prepusti purićima, za njihovo zdravlje.

Među najneobičnije fašničke običaje spada i pometanje prostorija. "Na Fašnik rano ujutro", bilježi Milan Lang, "mora jedan od muškaraca gol pomesti sobu: onda ne će one godine na družinu buhe".

Ako se, pak, prije svitanja na fašnik zakolje crna kokoš, te njenom krvlju poškropi ograda, kuća, kokošinjac i vrt, u njih neće ulaziti tvorovi, lasice, lisice i jastrebi, kako bi napadali perad. Zakopa li se ta kokoš u zemlju, perad neće po njoj čeprkati.

Još su dva običaja vezana uz samoborski fašnik. Na fašničku subotu neće se presti, dok je do pokladnog utorka potrebno započeti s obrezivanjem voćaka.

Fašnički tisak

Godine 1904. fašnik je dobio svoje službeno glasilo – list "Sraku". Nakladnik je bio Eugen Košak, samoborski tiskar, koji je kasnije te godine pokrenuo i mjesečnik "Samoborski list", "ljetovališni vjesnik". "Sraka" je izašla pod mottom "Sraka ima dugi rep i pisano perje", te je na svoje četiri stranice donijela satirični prikaz tog vremena. U "Srakinom" "političkom pregledu" piše se o Stjepanu Radiću, Ugarskoj i Rusiji, no mnogo su intrigantnija lokalna podbadanja i šale, pa je objavljena i vijest kako je jedan suvremenik, "Joco Bježibratić", u Starogradskoj ulici izgubio džonove na cipelama.

"Sraka" je nastavila s godišnjim izlaženjem do 1909. godine, a zatim je izlazila s prekidima sve do ratne 1941. godine. U drugoj polovici tridesetih godina prošlog stoljeća pojavio se još jedan fašnički list u Samoboru, "Ričet", koji je ime posudio od Kompareovih memoarskih zapisa.

Samoborski fašnički tisak – a "Sraka" izlazi i danas, svake veljače – pravi je barometar društvenih zbivanja i pokazatelj političkih prilika svog vremena. Od doba Austrougarske monarhije, preko jugoslavenskih država, do suvremene Hrvatske, "Sraka" je bilježila vrijeme i običaje, podrugujući se autoritetima svojim humorom i ironijom. "Sraka" se nikad nije zasnivala samo na lokalnim događajima i ljudima, iako je bila i ostala – simbol Samobora i njegova fašnika.

Fašnička hrana Fašnička hrana U samoborskom kraju, ali ne samo u njemu, osnovna prehrana za fašnik bazira se na kiselom zemlju, kobasicama, hladetini i svinjskom mesu. Tu su još govedina, pečena purica ili guska, te žganci, U drugim djelovima kontinentalne Hrvatske, fašnička prehrana je slična – prisiljeno zelje, juha od rajčice, krpice sa zeljem, a tu je i suha svinjska podbradina. U slatka jela nezaobilazno se ubrajaju krafne i kolači od dizanog tijesta. U Zagrebu je tradicija nalagala da se jedu i suhe smokve.

Fašnik u Samoboru bio je prekinut zbog drugog svjetskog rata, te je obnovljen tek na pokladni utorak, 28. veljače 1965. Od tada je ponovno stekao tradiciju i ugled, a pohode ga tisuće maskiranih i nemaskiranih posjetitelja. Obnoviteljem fašnika u šezdesetim godinama smatra se Francek Ivanščak, koji je organizirao karneval 1965. i narednih godina. Uz njega, kroničari bilježe pjevača Mirka Novosela, kao "vicmahera" zaslužnog za povratak fašničke vedrine u sivu svakodnevnicu.

U sedamdesetim i osamdesetim godinama, samoborski fašnik redovito se održavao, privlačeći mnoštvo posjetitelja iz Zagreba, Slovenije i drugih krajeva. Stalni gosti postali su krampusari iz Rijeke, te maskirani predstavnici drugih mjesta i gradova koji imaju svoj fašnik. Samoborski fašnik postao je tradicija koja se ne može nadmašiti.

Fašnički simboli – Sraka, Princ Fašnik, Sudac i Fiškal -  i ove će veljače uveseljavati Samoborce i njihove goste. Pod stalnim fašničkim geslom – "Metnu masku, bil buš lepši" - treba im se pridružiti.

Natjeravaju partizani ustaše, i, kad već nisu imali gdje, sakriju se ustaše u bunar. Ubrzo stignu partizani, sjednu na bunar, predahnu i zapale cigarete.
- Da nisu možda u šumi? - zapita se glasno jedan partizan.
- Da nisu možda u šumi? - začuje se jeka iz bunara.
- Da nisu možda u kukuruzu? - dometne drugi partizan.
- Da nisu možda u kukuruzu? - opet se čuje jeka iz bunara.
- Da nisu možda u bunaru? - pita se treći partizan.
- Da nisu možda u kukuruzu? - javi se jeka.